Prije dvije godine sam se porodila, sanjala sam taj trenutak kada ću postati mama. Na moju sreću nosila sam djevojčicu i odbrojaval sam sate kada ću je primiti na grudi. Desio se i taj dan rodila sam je bila presretna, srce mi je htjelo na usta da iskoči, ali kada su mi je donijeli u sobu i kada sam je uzela u naručje više nisam osjećala isto, jednostavno je nisam prihvatala, nisam osjećala ništa premanjoj, kao da mi nije ništa.
Mislila sam da je razlog tome bol koju sam preživjela malo prije toga, ali prolazili su dani, pa i mjeseci, ali to nije bio život o kojem sam maštala. Prije par mjeseci se razbolila i morali smo joj dati krev, a kada su doktori rekli da ni moja ni muževa krv ne odgovara naprosto sam se šokirala. Odmah sam posumnjala, zatražila sam DNK analizu koja je potvrdila da ona nije naše dijete. Kontrolom bolničkih knjiga došlo se do saznanja da je tu noć kada sam se porodila rođena još jedna djevojčica. Sestrice su slučajno ili namjerno zamijenile njih dvije.
