Imao sam djevojku koju sam volio više od svega, voljela je i ona mene. Svaki dan sam je volio sve više i više, maštali samo o životu, djeci… Životna želja joj je bila da ima baš mnogo odjeće, da ima svoj butik….
Obećao sam da će ga imati… Sve to je trajalo od srednje škole, od naših 14-15 godina, a kada samo završili srednju, upisali fakultet, kada se konačno cijeli život otvarao pred nama, bezbroj mogućnosti, izlazim sa fakulteta i vraćajući se u stan vidim desila se saobraćajna nesreća, tijelo prekriveno
bijelom plahtom, već dobro natopljenom krvi, a u lijevoj ruci koja je izvirivala ispod plahte, ruža, ruža koju sam poklonio par sati prije mojoj djevojci.
Šokiran, neki strah se lagano uvukao u moje kosti, jeza me obuzela, a nakon što sam uočio njenu patiku i torbu, bilo mi je jasno, da to je ona. Mahniti mladi bogatač, sa skupocjenim brzim vozilo je udario miju malenu dok je prelazila na pješačkom prelazu. Taj dan je bio i kraj mog života, fizički jesam, živ sam, ali već 4 godine ja ne živim. Prekinuo sam i fakultet, ne mogu, jednostavno ne mogu, a i ne želim da zaboravim moju malenu
