školu da jedina bila djedu na raspolaganju, hranila ga , kupla, presvlačila, prala. Iako sam žensko nije mi bio problem, jer je to moj djed, moja krv. Čak su i moji roditelji bili protiv toga, jer su smatrali da treba da ide u dom za stare i iznemogle. Više od 7 mjeseci je bio na postelji, nepokretan i jedina sam osoba koja mu je bila na pomoći. Mogla sam još 77 mjeseci ne bi mi bilo teško, ali na žalost umro je. Odma nakon njegove smrti sva djeca, snahe i zetovi koji ga nisu ni jednom obišli dok je bolovao smrt, pojavili su se da dijele njegovo bogatstvo. Iznenadili su se kada su saznali da je djed ostavi sve
meni i kuću i zemlju i mašine, SVE… Evo mjesecima pokušavaju da obore testament, nagovaraju me da se odreknem svega, jer u mu oni djeca, SINOVI I KĆERKE i da oni zaslužuju. Sramota, da su ovoliko energije i truda uložili dok je djed bio živ njegovi posljednji dani bi mu bili daleko ljepši i ispunjeniji. Samo zbog toga im ne dam ni jedan kavadrat zemlje…
