Bio sam klinac, nekih 6 godina kada me je tata probudio i rekao da brzo napustim kuću, jer KUĆA GORI!!
Brzo sam bio vani, tamo su već bili mama i stariji brat, ali mlađa sestra i tata se nisu pojavljivali.
Sekunde su bile kao minuti, čekali smo, gledali ka ulaznim vratima, ali oni se nisu pojavljivali.
Kada su došli vatrogasci, provalili su unutra i ubrzo iznijeli tatu i sestru koji su bili van svijesti.
Tata je davao znakove života, ali mala sestra je bila već tada mrtva i svaki pokušaj oživljavanja nije imao nikakvog efekta.
Tata se nekako oporavio, preživio je tovanje dimom koje je imao, ali nikada se nije pomirio sa situacijom da nije spasio svoju malu princezu.
Kao krivca je pronašao moju mamu koja je trebala iznijeti sestru, ali ona je u strahu za svoj život istrčala bez da je ušla u njenu sobu i ponijel je sa sobom.
Ubrzo nakon te tragedije mama i tata su se rastali.
Tata nije bio u psihičkom stanju da se stara o meni i mome bratu, a mama zbog svega počela da se opija, nije se trijeznila i socijala služba je mene i brata smjestila u dom.
Bili smo idealna porodica, puna ljubavi, sreće i smijeha.
Mogli smo biti šta smo željeli, kako ja tako i moj brat i sestra, ali sve se promijenilo u samo jednoj sekundi zbog samo JEDNE ISKRE. ŽIVOT JE… ne znam
