Moja sadašnja žena i ja imamo petoro djece.
Ja imam dvije djevojčice iz prvog braka, ona isto, i imamo zajedničkog sina.
Ja radim oko 14 sati dnevno da bih uspio sve nas da prehranim i obezbijedim im sve što treba.
Moja žena je doktor nauka, ona se brine o djeci i o kući. Sinoć sam, poslije 16 sati rada, došao kući.
Sva djeca su spavala, okupana, sita i čista.
Roba je bila ispeglana djevojčicama za školu i za vrtić, užine spremne, knjige spremne, večera spremna.
Kuća kao muzej, sudi oprani, čisto, mirisno, roba oprana, usisano.
Uz to, skuvala je ručak i odnijela mojim starim roditeljima.
Sačekala me kući, sa večerom, uredna i mirisna i nasmijana.
Ja sam počeo da plačem, jer mislim da joj smeta, da joj je stresno, da ne treba da bude toliko vezana svim tim obavezama, a ja se osjećam nemoćno.
Plakao sam jer ne mogu više vremena da provedem sa svima njima.
Ona me zagrlila i TJEŠILA, kako ona ne bi to mijenjala ni za šta.
Ja riječima ne mogu da opišem koliko ja samo nju volim!!!
